DIVNO JE PISATI I JA SAM BAŠ SRETAN DA JE MOJ HOBI POSTAO MOJE ZANIMANJE

Povodom mjeseca knjige našu školu posjetio je poznati hrvatski pisac Miro Gavran.On je hrvatski dramatičar i romanopisac čija su djela prevedena na 25 jezika. Dosad je imao 140 kazališnih premijera na svim kontinentima i ukupno milijun i pol gledatelja.U zadnjih pet godina Miro Gavran je postao književni i čitalački fenomen te su  njegova djela prevedena na 25 jezika.

1.Koja Vam je najdraža knjiga?

Odmah najteže pitanje.To je kao kad nekoga tko ima petero djece pitate koje mu je najdraže dijete.Svaka knjiga mi je draga na neki način. Kad sam je pisao izražavala je moje osjećaje.A sad sa ove distance ne mogu reći koja mi je najvažnija, bilo bi to teško reći .Jako mi je teško odgovoriti na to pitanje.Nažalost, prvo pitanje odmah tako teško.Političari na takva pitanja kažu:“Nemam komentara.“

2.Što biste ponijeli na pusti otok?

Ponio bih svoju ženu da mi ne bi bilo dosadno.Ponio bih recimo jednu knjigu.Ponio bih neku  ozbiljnu  npr. Bibliju i neku od Marka Twaina i ne može ti biti dosadno.

3.Da ne radite ono što sada radite, što biste radili?

Ja sam mislio da ću biti profesor književnosti.To sam želio u osnovnoj školi.Onda sam sa 16 godina  jedno ljeto uzeo bilježnicu i napisao sam nekih 5-6 priča.

Tada sam  počeo pisati. Djelovao sam u kazalištu  tako da onda nisam upisao književnost, nego sam upisao dramaturgiju na Zagrebačkoj akademiji za kazalište, film i televiziju. nakon diplome sam radio šest godina u Teatru itd.

4.Kada ste shvatili da imate dara za pisanje?

Pa, već u osnovnoj školi su neke moje školske zadaćnice, neki sastavci bili uspješni. Dakle, počeo sam pisati sa šesnaest godina u srednjoj školi.

5.Koju ste prvu knjigu napisali?

Prva moja knjiga  bila je zbirka od tri drame. Drama  „Zatočenici“ je bila moja prva drama.

6.Od kud vam inspiracija za pisanje?

 Nikad nisam sjeo za stol i pokušao sebe natjerati da nešto smislim,nego ideja jednostavno dođe i  to napišem. Držim onoga što kaže Sv.Pavao:“ Možemo predati drugima samo ono što smo primili, ne možeš dati ono što nemaš.“

7.O čemu ste sanjali kao dječak?

Pa kao dječak sam sanjao da sam kauboj jer se moja generacija  najviše igrala kauboja,  indijanaca i tih stvari koje više nisu u modi.Sad su mladi sve više ludi za Pokemonom , Harry Potterom itd.Ali sam se jako volio igrati, puno sati sam šetao po šumama, po poljima, pecao sam ribu, sanjao sam kako ću upecati  veliku ribu. Nikad mi se to nije ostvarilo.Snovi su mi bili posve obični,dječački.

8.Koliko ste knjiga do sad napisali?

Dosad sam objavio 24 knjige, znači napisao sam 8 romana. Sedam proznih knjiga za djecu,  drama, komedija, igrokaza.Samo jednu sam napisao koja je memoar. Prošle godine objavio sam jednu knjigu naslova Književnost i kazalište,a govori o mom životu, o tome kako ja doživljavam književnost,kako kazalište.

9.Jeste li bili odličan učenik?

Do 6. razreda osnovne bio sam jako odličan u,a 7. razredu sam se zaljubio. Tako da sam sedmi i osmi razred prošao s vrlo dobrim. Kada sam krenuo u  srednju školu sam se jako jako zaljubio tako da sam na polugodištu imao 5 jedinica. E, kad sam vidio da cure baš ne vole dečke kojima ne ide škola, 2. razred završio sam  trojkom bez popravka. U trećem razredu sam vidio  da imam mogućnost da budem bolji. upisao sam dramaturgiju na Kazališnoj akademiji. I nakon toga sam otišao u vojsku. Poslije srednje škole vidio sam koliko je ljepše biti učenik i student nego vojnik. Tada sam uistinu sa srcem počeo studirati. Tada sam dobio dvije najveće nagrade koje su studenti tad mogli dobiti na Zagrebačkom sveučilištu.  Zaista sam bio jako dobar student. Kao student sam objavio prvu knjigu imao prve premijere u kazalištu. U životu sam prošao sve,bio sam odličan, vrlo dobar, dobar i na rubu očaja. U biti sam shvatio nešto daje čovjeku najlakše kad je odličan kad redovito učiš.  Djevojkama si zanimljivi kad si odličan, roditelji nisu nesretni, a sve je nekako ljepše.

10. Prepoznaju li Vas ljudi u gradu?

Pa nekad da, ali bolje da ne. Imam tu sreću da nisam ni pjevač ni glumac pa  me malo ljudi prepoznaju, ali nekad je to ugodno kad ti neko priđe i nešto lijepo kaže. Ja imam tu sreću da čujem da ljudi da o meni govore lijepe stvari da čujem dobre komentare na svoje knjige i predstave. Pa, ajde, to je ugodno, ali zna biti i vrlo neugodno. 

11. Za koga Vam je draže pisati djecu ili odrasle?

Pa ja sam sad tu među vama, među djecom pa bi bilo za očekivati da ću reći da za djecu, ali moram priznati da jednako volim pisati i za djecu i za odrasle. Ja nikad nisam rekao ovo mi je draže, a ovo nije.  Jedno vrijeme nisam pisao za djecu. Jednostavno me to ostavilo. A onda sam se s takvim zadovoljstvom vratio pisati za djecu. Priča me pozove  da je napišem i ja je napišem. Ja ne mogu ništa drugo dati nego napisati priču kojom sam zaokupljen, a to se događa mimo mog plana.

12. Kako ste se osjećali kad ste dobili nagradu?

  Dobio sam ih  20-ak. Za knjigu Svašta u mojoj glavi  dobio sam nagradu Ivana Brlić-Mažuranić. Za  Sretne dane sam dobio nagradu Mato Lovrak. To je knjiga u kojoj dječak ima samo tatu jer mu je mama umrla, a njegov prijatelj  ima samo mamu. Njih dvojica su najbolji prijatelji. Požele biti braća, a da bi postala braća nužno je da se mama i tata ožene, jel'da? A njihovi se roditelji čak i ne poznaju. I oni čine sve što mogu ne bi li se mama i tata upoznali. Odu u kino u isto vrijeme da se mama i tata  sretnu pa ništa. Jedini način je da naprave neku glupost u školi.Ii jedan dan uđu u školu sa 3 petarde, zapale ih i bace ih u razred, one eksplodiraju.

Dobio sam i neke međunarodne nagrade kao Central European Time za najboljeg pisca srednje Europe pa Europski Krug.često puta sam dobio Marina Držića za drame pa nagradu Večernjeg lista. U Bugarskoj sam za Profesoricu iz snova dobio specijalnu nagradu na jednom međunarodnom festivalu. Nagrade su uvijek zgodne jer čovjeku gode, skrenu pozornost javnosti na knjigu. Kad su novčane onda ja skupim prijatelje i počastim ih.  Dakle to je jedno veselje,ali ja još uvijek pišem radi čitatelja,a nagrada ako dođe dobro je došla.

13. Koja Vam je knjiga bila najtužnija?

Moja najtužnija knjiga je„Pokušaj zaboraviti“ a neki kažu da je to „Zaboravljeni sin“. Mislim da je knjiga „Pokušaj zaboraviti“ tužnija za tinejđere jer govori o petnaestogodišnjoj djevojčici koja je doživjela silovanje. Tri godine kasnije kao srednjoškolka mijenja mjesto boravka samo da pobjegne od nekih crnih snova koji je progone. U nju se zaljubi neki mladić koji ne zna što se s njom zbiva. Evo jedan dosta tužan roman, ali lijepo završava. Za odrasle tužne knjige su „Judita“ i „Zaboravljeni sin“.

14. Kako se osjećate kad pišete knjige?

Kad pišem knjigu ja sam uvijek u nekom lijepom zanosu i meni je veliko zadovoljstvo i sreća što se bavim tako ugodnim poslom. Nikad nisam sjeo pisati, a da nisam imao veliku želju za pisanjem. Moram priznati da je najveće zadovoljstvo pisanje prve verzije to je ono kad te baš nadahnuće tjera. Za svaku knjigu sam napisao četiri verzije. Kad pišem ne radim ništa drugo osim pisanja i pazim na to da sam od jutra do večeri slobodan. Divno je pisati i ja sam baš sretan da je moj hobi postao moje zanimanje.

MEDIJSKA GRUPA